Enigmatika & mitologija

Pitalica – zagonetka za sva vremena
Od Edipa i Sfinge iz antičkog doba, pa do njemačkog genijalca Ulricha Voigta, ovogodišnjeg svjetskog puzzle prvaka iz Arnhema, igra pitanja i odgovora je vječna disciplina radoznalog ljudskog duha. Kada danas rješavamo neku zagonetku, tada slijedimo jedan od najstarijih oblika zabave u povijesti čovječanstva.

Danom kada se homo sapiens po prvi put zabavio, započinje i povijest kulture, civilizacije, umjetnosti i estetike. Istraživanje povijesnih korijena zagonetki je slično otkrivanju obiteljskog stabla jer nam pomaže, da više poštujemo unikatno nasljeđe današnjih zagonetki i profinjenost koju su one stjecale tijekom minulih stoljeća. Sve zagonetke - od pitalica i labirinta, anagrama i križaljki, tražilica i rebusa – utjelovljuju dva elementa: skrivanje i otkrivanje. Kroz povijest su autori zagonetki nastojali postavljati što teža pitanja a rješavači nalazili izazov u odmjeravanju vlastite pameti naspram one sastavljačeve. Osnovni je preduvjet bio da i jedni i drugi uživaju u toj vječnoj ljudskoj potrebi za samodokazivanjem i provjerom bistroumnosti. Pa i američki enciklopedijski rječnik "Century Dictionary" definira zagonetku (engl. puzzle) kao "... pitalicu, igračku ili izum koji je napravljen da iskuša nečiju inteligenciju".

Uz glazbu i osmijeh, tako simbolički postoji još jedan univerzalni jezik-jezik zagonetki! Baš kao što su jezici, kultura i stil života među narodima različiti, zagonetke ruše sve barijere i omogućuju da uočimo sličnosti između nacija diljem globusa.
Pitalice se mogu smatrati najstarijom formom zagonetki jer su stari narodi, u sposobnosti postavljanja i rješavanja zakukuljenih pitanja, vidjeli odraz velike mentalne živahnosti. U mitologiji mnogih kultura te u drevnoj religiji i filozofiji, važile su kao važan medij kojim su mudraci izražavali svoju razboritost. Jedna prastara pločica u Britanskom muzeju potvrđuje, da se pitalice spominju u sumerskim i semitskim dokumentima, puno prije asirskih prvijenaca iz 7. st. pr. Kr.

Edip i Sfinga
Legendarni starogrčki kralj Edip zaslužuje titulu «prvog velikog rješavača zagonetki». Na prilazu gradu Tebi je bajoslovna, krilata Sfinga svakog putnika namjernika tražila da riješi njenu zagonetku «Ujutro hoda na četiri noge, o podne na dvije a predvečer na tri noge?» Neuspješne jadnike je obično proždirala pa je kralj Kreont proglasio, da će onoga tko Tebu riješi te nevolje učiniti kraljem. Naišao je tako jednom i Edip, točno i neustrašivo odgovorivši na naizgled nerješivu pitalicu: «To je čovjek koji kao dijete puže, u naponu života uspravno hoda a u starosti koristi štap!». Neman se čuvši točan odgovor, sunovratila niz hridine i ubila, dok je Edip za nagradu oženio Jokastu, svoju majku kako je poslije saznao (već prije toga je ubio kralja Laja, ne znajući da mu se radi o ocu)!?. Iako se kasnije u povijesti čovječanstva sastavljači zagonetki i rješavači, srećom nisu uvijek susretali s tako tužnom sudbinom, još neke antičke su bile kobne. Stari narodi su čaroliju zagonetki, čini se, shvaćali mnogo ozbiljnije nego mi.

Samson i Filistejci
Značaj pitalica i njihov impakt na kulturu svog vremena, možda najbolje dočaravaju tragične posljedice igre pitalicama, koja se zbila između Samsona i Filistejaca. Bilo je to u 12. st. pr. Kr., kada je Samsona na putu za Timnu napao lav! Samson ga je svojom divovskom snagom zgrabio i rasporio na dva dijela. Na povratku kući, gorostas je na istom mjestu ugledao neobičan prizor: u truplu ubijenog lava, ugnjezdio se roj pčela koje su napravile med.
Nedugo zatim, na zarukama u mladenkinoj kući, Samson je tridesetorici mladih Filistejaca postavio jednu od svojih briljantnih zagonetki: «Iz izjelice je došlo nešto za jelo a iz snage je došlo nešto slatko.» Kako je mladićima zaista bilo nemoguće odgonetnuti tešku zagonetku, zaprijetili su njegovoj zaručnici da od Samsona sazna točan odgovor i prenese im ga. Uplašena mlada žena u strahu i učini tako. Kada su se za sedam dana ponovo svi okupili, Filistejci su umjesto točnog odgovora "Pčelinje saće u tijelu mrtvog lava", Samsona samodopadno upitali: «Što je slađe od meda? A tko je snažniji od lava?». Shvativši da su mu napastovali dragu sve dok im nije otkrila rješenje, Samson je pobjesnio i poubijao mnogo ljudi, spalivši "usput" i ljetinu Filistejaca. Ovo je zasigurno najkrvaviji zabilježen slučaj u kojemu je pitalica izravno utjecala na razvod i očaj, smrt i razaranje.

Salamon i Kraljica Balkida od Sabe
Pitalice su bile razbibriga kraljeva i njihovih dvorova, glavna zabava za prosvijećeni svijet. Zapravo su dva kralja, Salamon i Hiram bili ključni igrači prvog natjecanja u pitalicama. Jedan drugog su nastojali nadmudriti nerješivim pitalicama, a onaj koji bi izgubio morao je platiti. Kad je čula za razboritost i bogatstvo Salamona, najmlađeg sina i nasljednika kralja Davida, graditelja jeruzalemskog hrama i pjesnika, južnoarapska Kraljica od Sabe odluči ga posjetiti u Jeruzalemu. Ni 2000 km udaljenosti, ni njena brojna pratnja a niti veliki teret na devama, nisu joj predstavljali prepreke da se - poput mnogih drugih iz tadašnjeg svijeta - osobno uvjeri u oštroumnost hebrejskog vladara, najvećeg riddlera (engl. riddle=pitalica) svog doba. Kraljica Balkida mu je postavila nekoliko pitalica, na koje je Salamon točno odgovorio, ostavivši kraljicu bez daha. Zadivljena i svim drugim njegovim pametnim odgovorima, poklonila mu je 120 zlatnih talenata, svu silu začina te obilje dragog kamenja pristiglog s njenom karavanom.

Stari Grci i Rimljani
Stari Grci su bili zaluđeni pitalicama kojima su se zabavljali na banketima, dok se enigmatsko umijeće poštivalo kao dokaz visoke obrazovanosti. Za Kleobula (6. st. pr. Kr.), tiranina iz Linda na otoku Rodu, kažu da je zaslužio titulu jednog od Sedam grčkih mudraca (Solon, Tales, Perijandar, Pitak...). I to ne samo svojom čuvenom maksimom "Izbjegavaj krajnosti", već i svojom "Godišnjom pitalicom": "Otac je imao dvanaestero djece a svako dijete trideset sinova i kćeri; sinovi su bili bijeli a kćerke crnke i svakoga dana je jedno od njih umiralo postajući besmrtnima." Rješavanje zagonetki je u toj mjeri bilo važno za intelektualnu reputaciju pojedinca, da je nečija nesposobnost u odgonetanju značila gubitak ugleda u društvu. Ribar s otoka Iosa je izazavao Homera slijedećom pitalicom: «Što smo uhvatili to smo pustili, što nismo mogli uhvatiti to smo zadržali?» Misteriozni odgovor «buhe» je bio nedokučiv za velikog klasičnog pjesnika i toliko ga je razbjesnio, da je od te srdžbe i umro!
Natječući se s Grcima u stilu življenja, stari Rimljani su također prigrlili igru pitalica. U vrijeme Saturnalija (razuzdanih svetkovina u čast italskog boga usjeva-nešto poput našeg Božića), nakon razmjene darova, najomiljenija zabava poslije večere bila je-postavljanje pitanja i odgovora!

Simpozije, Aldhelm, Claret...
Zašto su kulturne klase toliko mnogo cijenile pitalice u doba antike? Aristotel je vjerovao da je njihova privlačnost bila u metaforičkoj kvaliteti. Novu formu su dobile na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće, kada se pojavila zbirka od sto pitalica nepoznatog Simpozija, napisanih latinskim heksametrom u pjesmicama s tri retka. Sve su pitalice bile naslovljene tako da nije trebalo "pogađati" odgovor i bile su napisane za zabavljanje na Saturnalijama. Zapravo, ljepota tih pitalica leži u metrici i vrijednosti metaforičkih aluzija na naslov, kao u slijedećim primjerima:

Majka blizanaca
Jedno tijelo rodih više nego morah.
Imala sam tri duše, i sve njih u sebi:
Dvije su otišle a i treća je gotovo uvenula.

Simpozijeve pitalice su bile tako popularne da su mnogi pjesnici i enigmati kopirali njegove teme, među kojima je najplodniji bio Aldhelm, biskup od Sherbornea, engleski učenjak i pjesnik iz 7. st., čije djelo ""Epistola ad Acircium..." uključuje stotinjak pitalica. Claret, benediktinski svećenik iz 14. stoljeća, proslavio se svojom artističkom kolekcijom od 135 pitalica u novom, drukčijem stilu. Naime, njegove zagonetke su bile tako sročene, da rješavača odvedu na sasvim krivi put, asocijativno ga usmjeravajući na potpuno drukčiju - neki bi čak kazali - "opscenu" odgonetku.

Velikani kao enigmati
Likofron, pjesnik i filolog iz Halkidike koji je živio u 3. st. pr. Kr. autor je prvog anagrama (premetaljke). Htijući proslaviti svoga vladara Ptolemeja II. sastavio je anagrame za koje je, po kroničarima, i lijepo nagrađen. Od imena vladara PTOLEMAIOS premetanjem slova je dobio APO MELITOS što znači od meda, aludirajući time na vladarevu blagost.
Pavao Ritter Vitezović je prvi hrvatski anagramist svjetske veličine, koji je svoje radove objavio u posebnim knjigama na latinskom jeziku. Talijanski pjesnik Pietro Aretino pisao je svoje komedije pod imenom PARTENIO ETIRO, što je, dakako, anagram njegovog pravog imena a komediograf Moliére je jednoj svojoj komediji dao ime ELOMIRE - anagram njegovog imena! Palindrome - obrtaljke (rečenice ili riječi koje se čitaju jednako s obje strane) sastavljao je i Vergilije (70-19 pr.Kr.). Ipak, palindromom svih vremena smatra se čarobnjačka formula:

S A T O R
A R E P O
T E N E T
O P E R A
R O T A S

što znači: sijač Arepo s mukom drži kola! Pronađen je na maloazijskom amuletu iz 4-5. st. prije naše ere. Mnogi veliki suvremeni mislioci i pjesnici, u svim zemljama i kulturama, iskazali su se kao autori zagonetki: Karlo Veliki, Goethe, Rabelais, Schiller, Heine... a kod nas Marulić, Krsto Frankopan, Preradović, Krklec, Grigor Vitez, Barac, Pajo Kanižaj,Ivan Goran Kovačić,Ratko Zvrko... To su samo neka imena iz plejade ljubitelja zagonetki, koji su enigmatsku kulturu prenosili kroz stoljeća.